Priča o investiciji porodice Isić u Višegradu
Dobrun, jedno od posljednjih višegradskih sela prema graničnom prelazu za Mokru Goru i Srbiju. „Kod dvije srušene kuće i oraha, skrenite“, pojašnjava nam domaćin putem telefona. Pred nama se pruža veliko imanje porodice Isić. Na kapiji nas dočekuje Fahrudin, vlasnik kompanije „Prirodno Dobrun“. Nakon godina života u Švedskoj, vratio se u svoj kraj. Danas njegovi voćnjaci i vinogradi krase Dobrun i vraćaju nadu da je obnova života moguća. No, priča o obnovi zajednice nije bez izazova.
„Dobrun je prije rata imao osnovnu školu u koju su dolazila djeca iz obližnjih sela. Danas u lokalnoj područnoj školi ima petero djece. Ne možemo vratiti zajednicu kakva je bila prije, ali možemo sačuvati nešto. I zbog toga sam se vratio. Nosim sa sobom iskustvo rata, aprila 1992. godine, trenutka kada sam ženu i sina poslao za Makedoniju. Nekoliko mjeseci koje sam proveo braneći svoje selo i svoju kuću. Zahvaljujući prijateljima sam uspio preći granicu, nakon čega sam se povezao sa suprugom Erminom. Makedonci su nam izdali pasoše i već smo bili u autobusima za Švedsku. Odjednom, druga strana Evrope, život smo morali graditi ispočetka. Najvažnije je bilo da smo zajedno“, prepričava nam svoju priču Fahrudin.
Prije rata, Fahrudin je bio UNIS-ov stipendista na Mašinskom fakultetu. No, u Švedskoj se morao okrenuti sitnom poduzetništvu, kako bi prehranio porodicu. Počelo je sa pijacama i tezgama, da bi onda otvorio prodavnicu, a kasnije i pekaru. „Svaki novi posao sam učio ispočetka. Imao sam neki dobar odnos prema kupcima i ljudi su me prihvatali“, dodaje Isić.
U Švedskoj je dobio kćerku. Sa surpugom Erminom je razmišljao o povratku od trenutka kada su došli gore, premda je život u Švedskoj dobar i zajednica ih je prihvatila.
„Stali smo na noge, kupili smo kuću na Ilidžu. To su bili počeci. Htjeli smo djeci pružiti priliku da žive ovdje. Kasnije su oboje otišli na medicinu u Beograd, a zatim opet u Švedsku, ali njihova veza sa Bosnom je ostala. Kadira i Kenan su mi svakodnevna podrška u razvoju cijele priče koju gradimo ovdje“, dodaje Isić.
Njegov otac je uspio izvršio povrat imovine u Dobrunu. Prva velika ulaganja su krenula oko 2005. godine, dok je Fahrudin živio na relaciji Švedska-Sarajevo-Dobrun. Nedavno je registrovao kompaniju „Prirodno Dobrun“, koja je kao dijasporska investicija, dobila podršku USAID-ovog projekta „Diaspora Invest“ u nabavci opreme i mehanizacije.
„Ideja je uvijek bila da se vratimo ovdje, samo da kreiramo uslove. Nije bila ekonomska računica, već smo htjeli obnoviti ovo, stvoriti prostor da se vratimo na djedovinu. Nije nam padalo na pamet da izguramo sami, i da nije bilo podrške i ohrabrenja USAID-a, mi ne bi ovo dalje radili. Bio je hobi, a onda smo nekako shvatili da ovdje imamo dužnost da nastavimo dalje. Uvijek sve što proizvedemo možemo prodati, preradu uraditi sa lokalnim partnerima. Ali želimo razviti nešto mnogo više. Nemoguće je zamisliti koliko – kad imaš vodu, đubrivo, mašine možeš proizvesti. Ostaje samo volja za radom“, napominje Fahrudin.
„Povratnička populacija živi od donacija i podrške, te je često izazov doći do radne snage. Kod nas uvijek ima posla, ko želi zaraditi dnevnicu, uvijek smo plaćali korektno. Od deset do petnaest ljudi je angažovano na našim aktivnostima i vjerujem da smo dokazali zajednici da smo tu prvenstveno radi razvoja jedne dobre priče koja može donijeti napredak“, poručuje.
Njegova djeca, danas odrasli ljudi, Kenan i Kadira su oboje doktori, te rade u Švedskoj.
„Oni meni pomognu koliko god treba. Vode posao, vode računa o kvaliteti, postepenom radu na putu ka nečemu što će biti prepoznatljivo, vrijedno i trajno. Sada baš razgovaramo o etiketama za sokove koje želimo proizvoditi ovdje. No, nije samo to ono što će „Prirodno Dobrun“ ponuditi. Ovaj lokalitet je mjesto dolaska velikog broja turista, uglavnom iz Srbije. Ovdje imamo nekoliko objekata gdje se može prenoćiti, djeca se uvijek oduševe ovim našim lijepim konjem, posjetioci uvijek mogu ubrati sebi voća. Pa onda probaju naše proizvode, prođu kroz vinograd, jedan od rijetkih na ovoj regiji. Želimo omogućiti i opcije za ribare, osmisliti odmor koji možete planirati na nekoliko dana, uz posjete gradu Višegradu i okolini. Vjerujem da će ovo biti mjesto gdje će ljudi dolaziti i koje će biti prepoznatljvo. To je moj san i moja želja“, dodaje naš domaćin.
Fahrudin vjeruje da Bosna i Hercegovina ima šta da ponudi novim generacijama.
„Potrebno je ohrabriti mlade da se vrate. Trebamo stvoriti uslove za djecu koja možda baš dobro ne daju jezik – da imaju opciju, da im je povoljniji studij ovdje, da se programi prilagode malo njima. Nije sve loše ovdje kao što izgleda, postoje ogromne mogućnosti. Kada odeš u Evropi naučiš se nekom radu i disciplinu, imamo šta ponuditi ovdje, ali hiljadu je zavrzlama koje nisu kakve trebaju biti. Međutim, sve se može prebroditi, i tu smo i mi koji smo prošli život vani da ukažemo gdje i kako može bolje. Običan narod nema problema. Ako ćemo živjeti zajedno moramo se dogovoriti, prebroditi izazove koje imamo. I na lokalnom nivou se neke stvari trebaju unaprijediti kako bi ovo bio otvoren prostor. Samo tako život može da nastavi“, zaključuje Fahrudin.